Croatian English French German Italian Portuguese Russian Spanish


Grupno putovanje

Verona i posjet zabavnom parku Gardaland

Dvodnevno putovanje u Veronu te zabavni park Gardaland je putovanje na kojem ćemo se upoznati s povijesnom pričom o Romeu i Juliji te isto tako lijepo se zabaviti u zabavnom parku na jezeru Garda

Veneto je jedna od 20 regija u republici Italiji a u Venetu uz Veneciju najpoznatiji grad je svakako Verona. Verona je grad prekrasnih trgova, bogate povijesne ostavštine počevši od Antike do današnjih dana. Za nekoga je Verona grad ljubavi zbog Romea i Julije koji su po priči Shakespearea živjeli u Veroni. Drugima je sinonim Verone, arena koja ponosno stoji na Piazzi Bra. No jedno je sigurno, u Veroni ima za svakoga ponešto. Jedan od dana rezerviran je za cjelodnevni boravak u Gardalandu u kojem se nalazi mnoštvo atrakcija koje su zanimljive i mladoj populaciji i onima nešto starijima.

Cijena 0 HRK po osobi

Polasci

Program putovanja

 

1. dan  ZAGREB – VERONA

Polazak autobusom iz Zagreba u ranim jutarnjim satima ispred škole. Vožnja kroz Sloveniju i sjevernu Italiju prema Veroni uz usputna stajanja putem radi odmora. Po dolasku u Veronu slijedi razgled najznačajnijih znamenitosti grada: PIAZZA DELLE ERBE – ARENA – PIAZZA BRA – VIA MAZZINI – PIAZZA DEI SIGNORI – GROBNICA SCALIGHERIJA – JULIJINA KUĆA. Slobodno vrijeme te odlazak prema hotelu u okolici Verone. Smještaj u hotel. Večera. Noćenje.

 

2. dan  GARDALAND – ZAGREB

Doručak. Odjava iz hotela i odlazak prema Gardalandu. Slijedi cjelodnevna avantura u zabavnom parku GARDALAND (ulaznica u cijeni), najveći i najljepši zabavni park u ovom dijelu Europe, gdje nas očekuje svijet smijeha, zabave i čarobnih doživljaja. Uživajte u atrakcijama najpoznatijeg zabavnog parka Italije koji je podijeljen na tri cjeline. Prva je ADRENALINE za one najhrabrije uz rollercostere BLEU TORNADO, RAPTOR i OBLIVION-The Black Hole, SHAMAN u kojem možete doživiti virtualno putovanje uz najmoderniju tehnologiju virtualne stvarnosti, slobodni pad SPACE VERTIGO, SEQUOIA ADVENTURE, obiteljska atrakcije MAGIC HOUSE… Zatim ADVENTURE za sve uzraste, vlakić MAMMUT, vodene atrakcije FUGA DA ATLANTIDA, COLORADO BOAT, JUNGLE RAPIDS, GUSARSKA ŠPILJA i RAMSES. I naposljetku FANTASY LAND dio za najmlađe posjetitelje, KUNG FU PANDA Academy, Prezzemolo Land, Saltomattoo – dječji slobodni pad, 4D kino TIME VOYAGERS i nova atrakcija u 2018. PEPA PIG LAND namijenjena za djecu… Kao i veliki broj show programa PARADA, MAGIC SHOW... Boravak u zabavnom parku i uživanje u atrakcijama do 18:00 sati. Nakon Gardalanda slijedi povratak prema Zagrebu. Dolazak na mjesto polaska očekuje se do/oko ponoći.

 

CIJENA ARANŽMANA PO OSOBI: NA UPIT

 

U program putovanja je uključeno

  • Prijevoz autobusom prema programu putovanja licenciranim za prijevoz djece
  • Noćenje u hotelu 3* na osnovi 1 polupansiona u višekrevetnim sobama
  • Ulaznicu za zabavni park Gardaland
  • Pedagošku pratnju profesora prema Pravilniku o provedbi školskih izleta i ekskurzija
  • Licenciranog voditelja putovanja
  • Putno osiguranje (zdravstveno i otkaz putovanja)
  • Troškove organizacije putovanja, jamčevno osiguranje i osiguranje od odgovornosti

 

U program putovanja nije uključeno

  •  Ulaznice za objekte koji su od osobnog interesa putnika

 

Napomena

Program putovanja je podložan promjenama i dopunama u skladu za željama Škole odnosno ovisno je i o dostupnosti sadržaja koji se posjećuju.

 

ITALIJA

Italija, država u južnoj Europi, zauzima Apeninski poluotok, otoke Siciliju i Sardiniju te mnogobrojne manje otoke te graniči s Francuskom na SZ, Švicarskom i Austrijom na Sjeveru i Slovenijom na SI, te San Marinom i Vatikanom, enklavama unutar talijanske države; izlazi na Ligursko, Tirensko, Jonsko i Jadransko more, dijelove Sredozemnoga mora, ima oko 7600 km morske obale. Italiju u prirodnogeografskom smislu možemo podijeliti u tri glavne cjeline, a posebno se mogu izdvojiti otoci. Na Sjeveru se od Ligurskog zaljeva lučno pruža planinski sustav Alpa koje čine fizičku barijeru prema europskom zaleđu. Na Zapadu i Sjeveru to su Alpe, a i od jezera Como Južne vapnenačke Alpe, najprostranije u području Dolomita. Iako su uvijek predstavljale zapreku prometnom povezivanju, raščlanjene su mnogim ledenjačkim dolinama koje olakšavaju pristup važnim planinskim prijevojima. Najviši dijelovi su u središnjem dijelu, prema granici sa Švicarskom -  Monte Rosa, 4633, najviši vrh Italije. Područje Dolomita znatno je manjih visina U ledeno doba Alpe su bile središte kontinentskoga ledenog pokrova s kojega su se spuštali ledenjaci. Njihove čelne morene “pregradile” su doline u kojima su nastala mnogobrojna jezera (Maggiore, Como, Iseo, Garda i dr.). Druga je velika cjelina nizina rijeke Po (Pad) ili Padska nizina. Trokutasta je oblika, površine oko 46 000 km2, otvorena prema Jadranskome moru i završava močvarnom deltom rijeke. Po koja se i dalje širi. Treća su cjelina Apenini, koje se na SZ približava Alpama, zatim se lučno pruža cijelom duljinom Apeninskog poluotoka i nastavlja na Siciliji. Prema građi i reljefu dijele se na Sjeverne (do izvora Tibera), Srednje (do izvora Volturna) i Južne Apenine. Najviši je vrh aktivni vulkan Etna (3323 m). Sardinija (23 813 km2) pretežno je planinski otok (La Marmora, 1864 m). Kao i francuski otok Korzika, ostatak je stare potopljene mase, građene od granita, gnajsa i kristalinskih škriljevaca. Šume pokrivaju oko 22% površine Italije. Na Sjeveru u nižim dijelovima prevladavaju listopadne (hrast, kesten, bukva), a u višim, iznad 1400 m, zimzelene šume (smreka, jela, ariš, bor). Iznad 1900–2000 m nastavljaju se klekovina i pašnjaci. U južnim dijelovima prevladava sredozemna vegetacija, šume bora i zimzelenog hrasta. Na Apeninima se javlja i listopadna šuma. Najprostranije slijevno područje je ono Jadranskog mora u koje se ulijeva i najveća talijanska rijeka - Po. Duga je 652 km, teče Padskom nizinom od Z prema I primajući brojne pritoke sa zap. Alpa i sjeverozapadnog dijela Apenina. Rijeke koje s Apenina utječu u Jadransko moru ugl. su kratke, većinom ispod 100 km, preko ljeta s malo vode, nakon obilnijih kiša bujičaste. Najveće su Tronto, Sangro i Ofanto. Na tirenskoj strani Apenina rijeke su duže, najveće su Ombrone, Tiber (tal. Tevere, 405 km) i Volturno (175 km). U Jonsko more utječu Basento i Agri, te Simeto na Siciliji. Na Sardiniji je najveća rijeka Flumendosa (127 km). Rijeke slijeva Ligurskog mora vrlo su kratke, osim Arna (241 km). Manje je poznato da rijeka Drava izvire u Italiji. Veća talijanska jezera u alpskom području ledenjačkog su podrijetla: Lago Maggiore (212 km2), Lago di Lugani 50 (km2), Lago di Como (146 km2), Lago di Iseo (65 km2), Lago di Garda (370 km2). Na poluotočnom dijelu Lago di Trasimeno, Lago di Bolsena, Lago di Bracciano i Lago di Albano nastala su u kraterima ugaslih vulkana, a ima i manjih akumulacijskih jezera.
U pretpovijesno doba područje današnje Italije bilo je naseljeno ligurskim i ilirskim plemenima. Kasnije, Latini i drugi narodi naseljavaju se u središnjem dijelu. Vodeće mjesto ima kultura Etruščana u središnjoj Italiji. Od početka VIII.st.pr.kr južna Italija i Sicilija, posredstvom grčkih naseobina, postaju razvijena žarišta grčke kulture. Istodobno traju stalni sukobi između Etruščana i grčkih kolonija, postupno slabeći moć Etruščana u južnoj Italiji. Sredinom V. stoljeća pr. Kr. u središnjoj Italiji nastaje nova država sa sjedištem u Rimu, koja će nakon dugotrajnih i teških ratova postupno ovladati cijelom Italijom, a u II. Stoljeću pr. Kr.  dominirati golemim područjem od Hispanije i Britanije do Mezopotamije, te od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije –Rimsko carstvo. Nakon podjele Rimskoga Carstva (395 g), Zapadnorimsko Carstvo (od 402. prijestolnica je Ravenna) slabi, dok 476. nije palo u vojnom udaru zapovjednika germanskih plaćeničkih postrojbi  - Odoakra, kojega je koncem V. stoljeća svrgnuo istočnogotski vladar Teodorik. Sredinom VI. stoljeća Italijom je vladao Bizant ali je 568. veći dio Italije morao prepustiti Langobardima. Područje langobardskih stečevina raspalo se na više neovisnih kneževina (Benevento, Furlanija, Spoleto), dočim je Bizant zadržao vlast nad Ligurijom, Ravenskim egzarhatom, Rimskim dukatom, južnom Italijom i Sicilijom; od tada pa sve do sjedinjenja u XIX. stoljeću područje Apeninskoga poluotoka ostat će podijeljeno na niz zasebnih državno-političkih jedinica. Godine 756. franački kralj - Pipin Mlađi daruje papi svoje talijanske stečevine, utemeljujući tako Papinsku Državu. Godine 774. langobardsku prevlast u Italiji okončao je Karlo Veliki koji se 800. u Rimu okrunio za rimskoga cara. Do 875. središnja i sjeverna Italija nalazile su se pod franačkom vlašću; izumiranjem italskih Karolinga za kraljevski naslov otimaju se moćne velikaške obitelji (kneževi od Spoleta i Furlanije), dočim su u južnoj Italiji prevlast stekli Arapi. Njemački kralj Oton I. zauzima sjevernu Italiju i 962. kruni se carskom krunom u Rimu, čime Italija ulazi u interesno područje njemačkih vladara. U XI. stoljeću južnu Italiju zauzimaju Normani i ondje uspostavljaju snažnu državu koja u prvoj polovini XII. stoljeća, za vladanja Rogera II., postiže najveći uspon. Koncem XI. stoljeća u sjevernoj i središnjoj Italiji izbija sukob između cara Henrika IV. i pape Grgura VII. tijekom koje Normani podržavaju papu. Godine 1162. Car  Fridrik I. Barbarossa razara Milano, ali je nakon poraza kraj Legnana (1176) prisiljen uzmaknuti pred savezom pape i italskih gradova. Godine 1186. budući car Henrik VI. oženio se nasljednicom Normanskoga Kraljevstva Konstancom; na drugom pohodu u Italiju okrunjen je 1194. naslovom normanskoga kralja. Jačanje carske vlasti pridonosi obnovi sukoba između pape i cara Fridrika II., koji potonji gubi; vladavina Hohenstaufovaca u Italiji je oborena, a Sicilija je u drugoj polovini XIII. stoljeća pripala Anžuvincima te zatim Aragoncima (koji su u XV. stoljeću stekli i Napulj). Područje Italije istodobno razdiru stalni sukobi između gvelfa i gibelina; jača gospodarski i kulturni razvoj gradskih komuna (trgovina, obrti). U Papinskoj Državi u XIV. stoljeću za premoć se bore velikaške obitelji Orsini i Colonna; istodobno autoritet pape slabi, poglavito u doba takozvanoga avignonskog sužanjstva (1309–77). Nepostojanje snažne središnje vlasti pridonosi prosperitetu talijanskih komuna koje u doba renesanse postaju kulturnim žarištima Europe. U unutarnjim sukobima stalne su borbe između pojedinih plemićkih obitelji koje nastoje samostalno ovladati pojedinim gradovima: u Milanu dominiraju Visconti i Sforze, u Firenzi obitelj Medici, u Mantovi Gonzage, u Modeni i Ferrari Este i dr. Zaseban politički razvoj imali su obalni gradovi države, koji svoj gospodarski uspon temelje na razvijenom brodarstvu i trgovini (Amalfi do XIII. stoljeća, Pisa do 1282); dugotrajan sukob Genove i Mletaka za prevlast nad pomorskom trgovinom okončan je potkraj XIV. stoljeća u prilog Mletačke Republike, koja kao gospodarica Jadrana prerasta u jednu od vodećih država europskoga Zapada. Među velikaškim obiteljima izdvajaju se još i savojski grofovi, koji oko polovine XI. stoljeća stječu Pijemont. Koncem XV. stoljeća traje rat za napuljsku baštinu u kojem se kao glavni protagonist izdvaja Francuska, ali je – nakon kratkotrajnog osvajanja Napulja – 1504. prisiljena prepustiti ga Španjolcima. Snažnije francusko uporište u Italiji ostaje samo Milano. Otpor francuskim presezanjima organizira 1511. i papa Julije II. (Sveta liga). Francusko-španjolski rat za Italiju nastavlja se tijekom cijele prve polovine XVI. stoljeća; nakon četiri neuspješne vojne, Francuzi su mirom u Cateau-Cambrésisu 1559. izgubili sve svoje talijanske stečevine, a Španjolci se definitivno učvršćuju u Napulju, Siciliji, Sardiniji i Milanu sve do 1713. Iste godine u Lombardiji se učvršćuju Austrijanci, a od sredine XVIII. stoljeća Sardinijom vladaju savojske vojvode. Sredinom XVIII. stoljeća područje Italije podijeljeno je na posjede španjolskih Burbonaca, Habsburgovaca, savojskih vojvoda, kneževa Este. Papinska Država zadržala je svoje stečevine (Ancona, Bologna, Ferrara, Lacij, Marke, Rimini, Ravenna, Umbrija). Područje Mletačke Republike obuhvaćalo je, osim prostora Veneta, najveći dio istočnojadranske obale i dio Jonskog otočja. Takav politički zemljovid Italije srušen je naletom Napoleonove vojske. Osvojivši austrijsku Lombardiju, Napoleon 1796. uspostavlja Cispadansku i  Transpadansku Republiku, koje 1797. sjedinjuje u Cisalpinsku Republiku; 1802. to je područje proglašeno Talijanskom Republikom, a 1805. Kraljevinom Italijom (Milano, Mantova, Modena, Venecija, Ferrara, Bologna, Romagna, dio Papinske Države). Godine 1797. Napoleon je na području Italije uspostavio i Ligursku Republiku (s Genovom), Rimsku Republiku (1798) i Partenopejsku Republiku (Repubblica Partenopea, zapravo Napuljska Republika Repubblica Napoletana, 1799). Godine 1802. Francuskoj su pripojeni Savoja i Pijemont, 1805. Ligurska Republika te Toskana, Parma i ostatak Papinske Države (1809). Godine 1805. u Napuljskom Kraljevstvu postavljen je za kralja Napoleonov brat Joseph Bonaparte, a 1808. vojskovođa Joachim Murat. Velik dio Apeninskoga poluotoka time je privremeno ujedinjen, a prinosi francuske uprave (građanski zakonik, gospodarske i upravne reforme i dr.) dokinuli su (osim na talijanskom jugu pod vlašću Burbonaca) preživjele feudalne ustanove. Bečkim kongresom 1815. politička slika Italije vraćena je na prednapoleonsko doba. U novoj razdiobi političkih čimbenika na talijanskom tlu snagom se izdvojila Austrija, gospodarica Lombardije, Veneta, Parme, Toskane i Modene. Od 1820-ih jača protuaustrijski pokret za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje Italije; 1820. i 1821. izbijaju ustanci u Napulju i Pijemontu, a 1830. u cijeloj južnoj Italiji. Godine 1847. Cesare Balbo i grof → Cavour pokreću list Il Risorgimento (Preporod) u kojem se zalažu za sjedinjenje Italije pod savojskom krunom (ime lista poslije postaje istoznačnica za talijanski nacionalni pokret). Revolucionarni pokreti jačaju 1848/49, kada su privremeno uspostavljene Venecijanska i Rimska Republika. Pobjeda protivničke strane  uspostavila je prvotno stanje. Borba za ujedinjenje Italije nastavlja se u idućim desetljećima pod vodstvom Pijemonta, pri čemu posebno zapaženu ulogu ima pragmatični ministar predsjednik (premijer) grof Cavour. Nakon sudjelovanja Kraljevine Sardinije u Krimskom ratu, Cavour je za sebe uspio pridobiti francuskoga cara Napoleona III.; 1859. francusko-talijanske postrojbe porazile su Austrijance kraj Magente i Solferina. Mirom u Zürichu (1859) Kraljevini Sardiniji pripale su Lombardija, Toskana, Parma, Modena i Romagna, dočim su Francuzi stekli Nicu i Savoju. Godine 1860. Giuseppe Garibaldi oborio je vojnom intervencijom vlast Burbonaca u Napulju te je i Kraljevstvo Obiju Sicilija prisjedinjeno Sardiniji. Godine 1861. sardinski kralj Viktor Emanuel II. proglašen je prvim kraljem ujedinjene Italije. U austro-pruskom ratu (1866) Italija je – iako vojno poražena od Austrijanaca kraj Custoze i Visa – stekla pokrajinu Veneto zahvaljujući pruskim pobjedama. Godine 1870, nakon povlačenja francuskih postrojba, stekla je i Rim s ostacima Papinske Države, nakon čega talijanskom prijestolnicom postaje Rim. Poslije ujedinjenja Italija teži prerastanju u moćnu europsku silu te se osloncem na Trojni savez (s Njemačkom i Austro-Ugarskom, 1882) nastoji uključiti u podjelu kolonijalnih posjeda. Rat u Etiopiji (1889–96) završava katastrofalnim vojnim porazom kraj Aduwe (1896). Nakon rata protiv Turske (1911–12) anektira Tripoli i Cirenaiku u Africi i okupira Dodekanez u Egejskom moru. U I. svjetskom ratu isprva proglašava neutralnost, ali 1915. s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom sklapa tajni → Londonski sporazum (ugovor), koji joj je – za ulazak u rat – jamčio stjecanje posjeda duž istočnojadranske obale. Iste godine stupa u rat u kojem do pred sam kraj (i intervencije anglo-francuskih postrojba) uglavnom bilježi neuspjehe (bojište na Soči, poraz kraj Kobarida). Mirom u St. Germain-en-Layeu (1919) i  Rapallskim ugovorom s Jugoslavijom (1920) pripao joj je južni Tirol, Istra s Trstom, Gorica, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, te Zadar. Godine 1919. iredentistički prvak Gabriele D’Annunzio sa svojim “arditima” zauzima Rijeku, koju će Italija anektirati 1924. Istodobno u unutarnjoj politici Italije jača fašistički pokret i 1922. fašisti, predvođeni Benitom Mussolinijem, preuzimaju vlast (“pohod na Rim”). Državna uprava i sve sastavnice javnoga života u cijelosti prelaze pod izravni nadzor fašističke stranke na čelu s  duceom (vođom), koji je već 1925. osigurao diktatorske ovlasti. Totalitarni Mussolinijev režim povezuje se od sredine 1930-ih s Hitlerovom Njemačkom i diktatorskim režimom Francisca Franca u Španjolskoj. Godine 1935. talijanske postrojbe upadaju u Etiopiju te nakon vojnih pobjeda praćenih okrutnim razaranjem i genocidom nad domaćim stanovništvom, anektiraju je 1936, a kralj Viktor Emanuel III. proglašava se carem Etiopije. U duhu politike sila Osovina, Italija pristupa antikominternskom savezu i istupa (1937) iz Društva naroda. U travnju 1939. talijanske postrojbe zauzimaju Albaniju, a Viktor Emanuel proglašava se i kraljem Albanije. U II. svjetskom ratu Italija je na strani nacističke Njemačke od 10. VI. 1940. i iste godine s Njemačkom i Japanom potpisuje Trojni savez. U listopadu 1940. Italija je napala Grčku, ali je talijanska vojska potisnuta čak do granica s Albanijom, i od potpunog poraza spasila ju je tek njemačka vojna intervencija. Na afričkom bojištu britanski protunapad prisilio je Talijane na uzmak (potkraj 1940. i početkom 1941) i gubitak Cirenaike. Premoć saveznika u Sredozemlju potvrdila je i pobjeda nad talijanskom mornaricom kraj Matapana u ožujku 1941. U travanjskom ratu 1941. Italija je sudjelovala u razdiobi Jugoslavije; stječe južnu Sloveniju, dio Hrvatskoga primorja i veći dio Dalmacije. U NDH je kraljem imao postati talijanski princ, vojvoda Aimone od Spoleta. Odgovor na talijansku okupaciju bio je snažan antifašistički pokret diljem istočnojadranske obale. Tijekom 1942. talijanske postrojbe u Africi doživljavaju nove poraze (gubitak Libije). Poražena u Tunisu 1943, Italija je potpuno istisnuta iz Afrike. Početak kraja fašističke vladavine označen je iskrcavanjem saveznika na Siciliji (srpanj 1943). Veliko fašističko vijeće oduzima Mussoliniju vrhovne ovlasti i predaje ih kralju, Mussolini je interniran. Nova vlada maršala Pietra Badoglia potpisuje 3. IX. 1943. kapitulaciju. U sjevernu Italiju ulaze njemačke postrojbe, zauzimaju Rim i oslobađaju Mussolinija koji na Lago di Gardi ustrojava Talijansku Socijalnu Republiku (Republika Salò). Istodobno se s juga odvija snažan prodor saveznika. Njemačke postrojbe kapitulirale su 28. IV. 1945, a Mussolini je uhićen i strijeljan. Na osnovi referenduma Italija je 1946. proglašena republikom. Pariškim mirovnim ugovorom 1947. odrekla se svih svojih kolonija i okupiranih područja na istočnom Jadranu. Trst je proglašen demilitariziranim slobodnim teritorijem. Godine 1949. Italija pristupa Sjevernoatlantskom savezu i Europskom vijeću; od 1950. članica je Zapadnoeuropske unije, a od 1957. EEZ-a. Od 1945. do 1953. djeluje 7 koalicijskih vlada  Alcidea de Gasperija u kojima su uz najjaču političku stranku (demokršćansku) sudjelovali i republikanci, liberali i socijaldemokrati, a povremeno i socijalisti i komunisti. Teško razorena u II. svjetskom ratu, Italija je postupni gospodarski oporavak zasnovala na sredstvima Marshallova plana, usmjeravajući se na jačanje krupne industrijske proizvodnje (poglavito na sjeveru zemlje). Godine 1954. Londonskim memorandumom Italija stječe Trst i dio takozvane zone A Slobodnoga Teritorija Trsta; 1975. sklopila je Osimske sporazume sa SFR Jugoslavijom (ratificirani 1977), kojima su napokon regulirane talijanske granice na istoku. Tijekom 1960-ih Italija doživljava snažan gospodarski napredak, ali koncentracija industrije i kapitala na sjeveru produbljuje gospodarske i socijalne razlike između talijanskoga sjevera i juga. U 1970-ima Italiju potresa politički terorizam ekstremnih skupina desnice i ljevice (desničarska Nacionalna fronta, ljevičarska skupina Crvene brigade); tešku građansku, političku i državnu krizu izazvala je otmica i ubojstvo (1978) vođe demokršćana i jednog od najutjecajnijih političara Alda Mora, za koju su bili odgovorni teroristi Crvenih brigada. Na dužnosti predsjednika države smjenjivali su se Luigi Einaudi (1948–55), Giovanni Gronchi (1955–62), Antonio Segni (1962–64), Giuseppe Saragat (1964– 71), Giovanni Leone (1971–78), Sandro Pertini (1978–85), Francesco Cossiga (1985–92), Oscar Luigi Scalfaro (1992–99), Carlo Azeglio Ciampi (1999–2006), Giorgio Napolitano (2006–13. i ponovno od 2013. do 14. I. 2015) i Sergio Mattarella (od 3. II. 2015). Na izmaku XX. stoljeća česti financijski i politički skandali, korupcija i postojanje jake mafije pridonosili su nestabilnosti unutarnje politike. Tijekom 1990-ih razvijaju se nove političke organizacije – Sjeverna liga  (Lega Nord)  i Naprijed Italijo  (Forza Italia); potonja stranka desnoga centra pobjeđuje na izborima 2001. a njezin će čelnik Silvio Berlusconi voditi vladu u četiri navrata (do 2011). U jeku dužničke krize 2011. godine osnovana je prijelazna tehnička vlada na čelu s ekonomskim i financijskim stručnjakom Mariom Montijem (do prosinca 2012). Budući da na izborima u veljači 2013. nijedna stranka nije osvojila izrazitu većinu, predsjednik G. Napolitano odredio je Enrica Lettu za mandatara nove vlade, koja je potvrđena i u Zastupničkom domu i u Senatu. Od veljače 2014. predsjednik vlade je Matteo Renzi iz Demokratske stranke. Početkom prosinca 2016. dao je ostavku a novim premijerom imenovan je Paolo Gentiloni, također iz Demokratske stranke.

Pogledajte i druga putovanja u ponudi